Što reći!?!? [ # ]

Ma što reći!?!?

Odrastamo brzinom munje, zubi su skoro svi na broju.  Al su nam ovi zadnji zadali glavobolje... i njemu i nama!

Prohodali smo k'o veliki. Krenuli  u vrtić. Odavno. E tu su počeli pravi problemi. Jedan dan vrtića, tjedan dana temperature. Čepići ne pomažu, ajmo na hitnu. Teror, mrcvarenje, pretrage, zadržavanje na odjelu. Ležimo par dana, nema terapije... Ništa mu nije!!??! Ok, odemo mi doma. Izliječimo se do kraja. Krenemo u vrtić opet. Par dana vrtića pa opet temperatura. Pa sve ispočetka.... I tako četiri puta zaredom, razni doktori, par bolnica, dva zadržavanja. Nije mu ništa!?!?

Zanimljivo (a ujedno i prokleto tužno) kako se jedan odjel naziva "Hitna služba",  a na dijelu pedijatrije dvadesetak djece čami satima, dok paralelno na dijelu za odrasle nešto se događa, ljudi dolaze i odlaze. Na pedijatriji statično. Djeca plaču jer ih drže bez veze, kada napokon dođu na red pretraga po pretraga (nema šanse sve odjednom odraditi).... dođe tako i ponoć a slika Hitne: prazno sve, praktički nigdje nikoga, samo ista ekipa djece čeka. Čekaju na red, čekaju na pretrage a onda čekaju i nalaze. Prestrašno! Mi smo došli oko 19h, do 01 u noći nismo bili gotovi - doktorica nije niti obavila sve što treba! Stjerali smo sve u #$" i otišli doma, uz prijetnje obavještavanja nadležnih, medija i svih ostalih mogućih i nemogućih..... 

I što ti kao roditelju preostaje kad nakon svog silnog neodnosa ne dobiješ niti najosnovnije - normalnu i kvalitetnu pretragu? Što nego povući veze? Da, na žalost to je okrutna i doslovna istina - ništa bez veze.

I eto, povukli i mi veze da bi napokon odradili nešto sasvim jednostavno. Običan bris nosa i grla, koji mu do tog trenutka ili nitko nije napravio ili nije radio kako treba - nalaz u roku jednog dana pokazao je da je dijete stalno bolesno radi streptokoka. Ajde napokon nešto znamo! Terapija, mjesec dana izolacije i liječenja, jačanja imuniteta.... Sad je sve ok.

I što reći na sve to? Ne možeš zabiti glavu u pijesak kako noj. Da sam ja u pitanju, briga me - liječim se sama doma. Ali ne i u slučaju djeteta.

Vratili smo se u vrtić, odmah pokupili i neke nove fore, zezanje staraca i malo inata je već postalo normalno.  Već odlučuje što mu paše, tko mu paše, a s kim se ne želi družiti... ima i svoju ekipicu u parku.

Voli životinje, jako! Najviše male i velike peseke (kako ih mama zove, obzirom da mališa odbija progovoriti). Zaljubio se, skupa sa mamom,  u jednoga koji je baš po njegovoj mjeri - po dobi, veličini i karakteru. Tata nam neda, al slomit ćemo mi njega kad - tad! sretan

More, naravno, obožava. Nakon prvog dana čuđenja kakva je to velika površina vode i zašto su drugi ljudi s njim u toj velikoj kadi, opustio se i uživao gackajući po plićaku, igrajući se u pijesku, rušeći tuđe kule.... 

Ma to dijete raste preko noći! Samo čekam da zapali pljugu i izvadi si pivu iz frižidera, toliko me nekad iznenađuje. Srećom, to neće moći još neko vrijeme. smokin



 

20.07.2012. ...13:55 [ Komentari (0) ] Isprintaj

Sad smo veeeliki [ # ]

Sretna Nova svima!
Znam da nama mora biti! cerek

Nevjerojatno je kako mališani brzo, čak prebrzo rastu, mijenjaju se iz dana u dan. Doslovno.
Da mi je netko rekao kako će biti situacija gdje doslovno preko noći primjećujem promjene na svom mališi, ne bih mu vjerovala.
U protekla dva-tri mjeseca (od mog zadnjeg javljanja) uspjeli smo skupiti ukupno četiri zubića, teško „uzgojena“. Donji nisu bili toliko veliki problem, ali gornji sjekutići su bili pravi kaos. Puna dva tjedna vriske, nespavanja, nervoze, boli, cendranja... Ali kad su napokon izbili vratilo se moje milo dijete kakvo znam. I onda neko vrijeme mir.... sad nam je u procesu zubić br. 5.
Postao je pravi mali vampir, bez pretjerivanja. Glavna zanimacija je, naravno, gristi sve što se ugristi može. Pa tako i mamina majica, ruka, obraz, brada, nos..... ma sve! Ali što snage ima u njima, za ne povjerovati! Nekad vrisnem od boli! Još mi je za sada to slatko, ali imam osjećaj da neće još dugo.

Hodamo uz namještaj već pomalo.... do prije mjesec i pol dana nije niti znao puzati pravilno, nije ga niti zanimalo pretjerano, ali zato je uvijek raspoložen za skakutanje i „hodanje“.
Sada možemo ove navodnike odbaciti jer je mališa usavršio sve navedene taktike; puzi kao Speedy Gonzales, diže se na noge lagane, hoda uz namještaj i sve što može poslužiti u tu svrhu.
Ovakvi napretci su zaslužili i prve prave cipelice. Za sada su mu zanimljivije kao žvakalica, ali shvatit će s vremenom... njami

Blagdansko raspoloženje nas nije „opralo“ kako sam se nadala, ne mogu se udubiti u njega u ova poluproljetna doba... a ni snijeg nam ne pomaže. Mališi to, naravno, još ne smeta. Kićenje bora je prespavao, kuglice niti bor ga nisu posebno zanimale... ali zato tanjuri s kolačima, ukrasne figurice po stanu i slične mete su glavna zanimacija!
Božićno jutro je bilo veselo, u piđami smo stigli pod bor, a mališa je naumi popeti se na najveći paket koji je našao. Osim pentranja drugo ga nije zanimalo, tako da su na kraju mama i tata odmotavali i slagali igračke. Kad je sve odmotano, mališa je odskakutao (puzajućim stilom) do kuhinje da se podruži sa svojom dobrom prijateljicom Tetom Violetom (paketom papirnatih ručnika koji šuškaju i korisni su za dosezanje nedostižnog). zujo

Počinjemo i sa prvim „konkretnijim“ razgovorima. Za sada savladavamo prvo slovo abecede u raznim oblicima, uz poneko „pffff“, „bljjjjj“ i slično.
Tko zna, do sljedećeg posta možda i progovori! Ma ne, nije zato što rijetko pišem... Vrijeme mu je! pjeva

02.01.2012. ...21:17 [ Komentari (0) ] Isprintaj

Vrijeme leti [ # ]

Vrijeme leti kao ludo, nisam se stigla niti okrenuti, a moj mališan je prešao pola godine. Svašta smo već prošli, otpratili smo grčeve sretni i u nadi da ih više nećemo nikada vidjeti. Uživali smo kratko u zatišju, sreći bez muka i razigranom sineku. Nakon toga uslijedili su zubi. Muka za mukom, nema nama mira...
Izbila su nam prva dva u jedno poslijepodne, u razmaku od svega par sati. Dva oštra nožića, koja sada kreću u konkretnije grickanje svega i svačega.
Bili smo na moru, upoznali se sa njegovim prednostima i opuštajućim djelovanjima. Igrali se, lupali nogicama po plićaku, malo upijali sunca, uživali na čistom morskom zraku.

Stekli smo rutinu papanja, spavanja, kupanja... Nakon mora i kupanje je puno veselije, a i neurednije. Nogice rade i lupaju sve u šesnaest, ima mali sreće što ne mora kupaonicu brisati nakon kupanja, kao njegov tata. Morka je sva. Nema veze, neka uživa.
Kada se sjetim kako su nam grozna bila prva kupanja, koliko je mališa šizio i plakao, i kako nije uživao... toliko je sada uživancija.

Počeli smo papati kao veliki, a unatoč brojnim prognozama kako će teško biti započeti jesti žlicom, mi nismo imali tih problema. Nakon početnih mrštenja sa prva dva-tri zalogaja, završetak prvog obroka na žlicu ostao je sa smješkom. Kao i svaki sljedeći...
Do sada smo već isprobali cijelu paletu raznih okusa, neki dočekani sretnije, neki malo manje, ali sve u svemu još nismo otkrili namirnicu koju baš jako ne volimo!

Na kraju ljeta upoznali smo nove ljude, nove bebe i vršnjake. Otkrili smo kako se mališa voli družiti s njima, napokon netko s kime je pronašao „zajednički jezik“.
Sada više nije beba, sada je veliki dečko. Ležanje više ne dolazi u obzir, naravno. Sad, kada je otkrio nove poglede na svijet, ne da se više pomaknuti od njih. Ima već mjesec i pol dana kako je počeo stajati sve čvršće, sviđa mu se i to. Za puzanje nije zainteresiran, mora on biti drugačiji od svojih kompića koji uvelike pokazuju tendenciju novim oblicima kretanja, ali moj mališa se ne da. Može, ali neće. Neka mu, stigne. I ovako je sasvim dovoljno brz u kretanju unatrag ili ukrug.
Uglavom, maknuli smo se sa kreveta, igranje na njemu više nije opcija. Sada su nam najsigurnije igre na bespućima poda, baby gyma i sličnih.

Još nas muče zubi, svaki dan, nekada manje nekada grozno. Trenutno smo u fazi „grozno“, poremetilo nam se ono spavanje što smo napokon nametnuli, budimo se svako malo preko noći... plakanje, ponekad vriska, namažemo gelom, pa prođe... i tako u krug.
Nadam se da će brzo izbiti i ti sljedeći, da se malo odmori. Lakše je nekako kada znaš smisao i pravi razlog muci. Kada znaš da ide. Jer ovako može unedogled.

Upravo smo u pripremama za zimu, opskrba zimskom opremom, toplom robicom, i razmišljanjima kako će to lijepo izgledati... Tko zna, možda do tada i prohoda! cool naughty

13.10.2011. ...13:55 [ Komentari (1) ] Isprintaj

Brzinski raport [ # ]

Kao što sam i mislila, nije mi dugo trebalo da zapostavim pisanje. Uvijek je nešto, mališa je imao česte faze kada su nam bile pune ruke posla.

Uglavnom, snašli smo se. Grčevi su nas dosta dugo mučili, sada polagano nestaju... Pa je krenula boljka zubiju koji se razvijaju, mališa je otkrio svoje prstiće i sada nema ništa finije nego gurnuti prste u usta i cmaktati.
Napunili smo (i prešli) tri mjeseca, rastemo ko gljiva poslije kiše a i debljamo se jednakim tempom i to bez bočice.
Preko noći mi se mijenja, a svaki dan otkrijem i čudim se kako je prerastao još koju piđamicu.
Iako od samih početaka noć nije bila preveliki problem, budio se cca 2 puta, sada smo na 1 buđenju a ponekad se zna zalomiti da prespava i cijelu noć. Sve je postalo puno lakše zapravo. Još uvijek imamo večernji ritual plakanja prije spavanja ali i to više nije tako strašno. Veselo kupanje, malo manje veselo oblačenje, papanje, malo plakanja pa tatino nunanje njegov su ritual i recept za lakši san.

U zadnjih mjesec i pol dana otkrio je puno novih stvari; od prvog osmjeha prošlo je dosta vremena (sa mjesec dana) , preko prvog posezanja i hvatanja igračke pa sve do grabljenja svega što mu dođe pod ruku (makar to bila i moja kosa). Periodi budnosti i igranja su sve češći i duži, a nema ništa ljepše nego kada počne lamatati rukama i nogama od veselja kada vidi novu igračku. Da može vjerujem da bi poletio. yes
Otkrio je i „pričanje“ tako da sada koristi svaku prigodu da nam na svom jeziku kaže što misli. Ujutro ne galami nego prvo ozbiljno porazgovara sa svojim ručicama, a tek onda traži mamu i doručak.

Mališu smo počastili prvim putovanjem i odlaskom na more. Put je podnio super tj. prespavao ga je. Promjena okruženja i klime mu nije pala baš najbolje tako da je prva dva dana bio nervozan, a niti ljetna sparina mu nije pomogla. No, kada smo ga odnijeli u borovu šumicu, zaštitili od vjetra njegovim šatorčićem, malo se primirio a kasnije i navikao na promijenjeno stanje. Ovoga puta nije močio prstiće u more, za to ima vremena krajem ljeta kada bude malo stariji, ali zato je uživao u večernjim tuširanjima pod pipom i mlazom mlake vode.
On je zapravo zlatno dijete! smokincerek

27.06.2011. ...13:39 [ Komentari (0) ] Isprintaj

Rješenje ili skrivena taktika [ # ]

Tata se vrlo brzo počeo raspitivati kod iskusnih i „mudrijih“ mama oko toga kako pomoći bebi koja ima grčeve. Naišao je na savjet koji odgovara svima samo ne meni. Naime, stroga dijeta, nemasna i nezačinjena hrana....
Teško mi je palo, jedva sam jela prvih dana jer u životu nisam bila na dijeti. Samo dajte ćevapa, mesine, svega finoga....
Ali, što se mora nije teško, pa sam odlučila isprobati i tu taktiku. Ne može škoditi.
Uglavnom, ne znam je li zbog dijete ili puke slučajnosti, ali mališa zadnjih dana lijepo spava po noći, ako i ima grčeve to je svakako puno manje nego prije. Nitko sretniji od nas.
Naravno, da bi spavao po noći mora malo više galamiti preko dana, al samo neka on zna kad je dan a kada noć.

Uranjeno smo krenuli kod doktora u ambulantu, zakomplicirala nam se pupčana situacija. Otpao je višak, ali (iz nekog razloga) ostalo je „divlje“ meso iliti granulom koji sad već tjedan dana moramo ići u ambulantu „paliti“. Dok to ne riješimo nema pravog kupanja...

Zadnjih par dana je dosta nemiran i nervozan. Nisu grčevi, nije gladan (tako mislimo), čist je i suh... Paralelno s tom promjenom ponašanja počeo je češće tražiti klopu (sa svaka 3 sata to je postalo na najviše svaka 2 sata) a kada jede, to traje puno duže nego do sada (dosadašnjih 20 minuta po obroku postalo je cca 40ak).
Naravno da se odmah nađu određene „mudre“ osobe koje govore kako je dijete stalno gladno, da je razmaženo, da mi mlijeko ne valja i slično. Sva sreća da još imam dovoljno razuma i takve nebuloze ne doživljavam, osim što mi neopisivo idu na živce.
Držim se svoje filozofije da dokle god mi dijete dobiva na težini ja imam kvalitetnog mlijeka, i nema potrebe da mu dajem išta drugo!
Naravno, u ovih 10ak dana što je doma bebolino je dobio već pola kile, tako da mi ja za sada to sasvim dovoljan dokaz.

Našli mi malo vremena, malo popričali sa također friškim mamama, malo proguglali i forumašili, i naišli na sasvim logično objašnjenje za promjenu ponašanja i potreba našeg mališe. Skok u razvoju.
„Dijagnoza“ se poklapa i sa periodom, sa prehrambenim zahtjevima i ostalim promjenama ponašanja.
Uskoro idemo i kod doktora, pa ćemo tu teoriju još potvrditi.

Kod doktora nam nisu upotrijebili taj izraz al nisu se pretjerano zabrinuli; dajte kad traži, ako nema dovoljno uzmite bočicu.
Ali mališa je zato otkako je doma dobio jednu dobru kilu tako da smo sada prešli 4kg.
Ah, kako brzo rastu....

14.04.2011. ...09:29 [ Komentari (0) ] Isprintaj

Gologuze zavrzlame [ # ]

Dan je bio kao i svaki drugi, ujutro malo papanja, malo plakanja, puno pjevanja i plesanja da se mališa umiri. Jedina razlika što je mališa danas odlučio dati do znanja što misli o maminim i tatinim kombinacijama.

Prijepodnevno presvlačenje nakon papice nije bilo ništa posebno dramatično, ali očito ga je zasmetala upravo stavljena čista pelena pa je netom zamijenjenu sa pravim guštom zakakao uz cerek u mislima. Ajde, ništa posebno, događa se.
Poslijepodne smo odlučili otići u prvu šetnjicu, pošto smo primijetili da obožava sunce i svjetlost na licu, brže i lakše ga umiri kad plače.
I tako mi sve tempirali, taman papica roditelja, papica bebe, presvlačenje i idemo uživati u poslijepodnevnom sunčeku...
Ali ovo presvlačenje je bilo urnebesno!

Mama i tata zajedničkim snagama krenuli su u presvlačenje, da budemo brže gotovi.
Taman što smo skinuli staru pelenu, mama je krenula brisati guzu tako da je mališu primila za noge. Odjednom je naš gologuzi pišonja pustio mlaz sebi preko glave! Srećom nije se baš po faci, ali ne moram spomenuti da je sve bilo mokro; robica, pelena, podloga za presvlačenje.....
Obrisali ga, podmetnuli suho ispod njega, i ajmo ispočetka. Dok smo pripremali čistu robicu uslijedio je novi tuš, ovaj put s druge strane. Zakakao je preostali dio robe, podloške i pelene! Ekspresno smo ga skinuli, bacili robicu u pranje, ali dok sam mu ponovno čistila guzu (sa nogama u zraku) uslijedio je još jedan kaking mlaz! Skoro me pošpricao bedak mali, baš ga je krenulo. Nisam znala dal da se valjam od smijeha, tata nije znao što bi prvo, al malog ništa nije ometalo. roflzubo
Tek kad smo napokon uspjeli očistiti ga, gologuzi je ekspresno postao umotani. Sve smo strpali u pranje, skoro i njega naglavačke.

Nakon komedije presvlačenja i kakanja, napokon smo se obukli i bili spremni za uživancije. Nakon što je tata jedva utrpao kolica u auto, provozali smo se do dijela kvarta gdje je šetnja malo ugodnija i sigurnija (radi trotoara) i krenuli smo. Mišek je tako spokojno spavao cijelo vrijeme, sa rukicama iznad glave, bez zvuka ili grimase da smo početni plan za šetnju od 20ak minuta na kraju odužili na preko sat vremena.
Bili bi najradije cijeli dan u šetnji kad bi mogli i smjeli (mama se ipak još oporavlja i nije baš lako toliko hodati).

Ostatak večeri je protekao nevjerojatno dobro, dal zbog šetnje ili je to samo slučajnost... u uobičajeno doba večeri su ga počeli mučiti grčevi što je popraćeno jakim plakanjem, ali uspjeli smo ga umiriti i uspavati već oko 22h. Tako je fino zaspao da smo ga morali buditi za sljedeća dva noćna hranjenja.

11.04.2011. ...12:28 [ Komentari (0) ] Isprintaj

Naši prvi dani [ # ]

Tri dana uobičajeno provedena u bolnici uz upoznavanje, privikavanje i neko najosnovnije učenje o papanju. Po mom mišljenju jako nedovoljno, ali što je tu je.
Moraš naučiti kako dojiti što je malo teže ako ti svaka sestra govori drugačije, a paralelno ti donose polusito dijete kojeg tada, logično, ne zanima cicanje kad je već naviklo na laganu prehranu bez muke iz bočice.
Tek zadnji dan nam je prava osoba kvalitetno pokazala u čemu je problem, kako ga riješiti i mališa je počeo papati kod mame. Tek tada mi je i došlo mlijeko.

Stigli smo doma treći dan oko 14h. Malo smo bili nervozni u vožnji, ali to je zato što ne volimo kad nas sestre grubo probude iz slatkog sna radi glupog presvlačenja. rolleyes
Tokom dana sve je bilo kako treba, ali prva noć donijela je sa sobom prve muke i plač u duetu. Nije spavao nego je neutješno plakao, vrištao, mahao i udarao rukicama... Nismo znali jel gladan, ima li dosta mlijeka, odbijao je cicu a večerao je nedugo prije.
Bila sam očajna, nisam znala što mu je, što da mu radim, pokušavala sam izdojiti pa da mu dam barem na bočicu ali ne ide... a on i dalje plače. Tata je skoro otišao u ljekarnu po dodatno mlijeko. cry
Tek oko 1h u noći stavila sam ga pored sebe u krevet i tako smo napokon zaspali. Tj. on je zaspao, ja sam cijelu noć bila u nekom polusnu i pazila jel on dobro, jel u dobrom položaju i da ga ne stisnem. Tako je odspavao mirno sve do jutra i doručka.

Sljedeći dan nam se, sva sreća, najavila patronažna sestra i došla je isto jutro.
Osim ostalih osnovnih stvari, objasnila nam je i shvatili smo što je našu mrvicu mučilo prošlu noć. Nije nikako problem u količini mlijeka već ga muče grčevi. Kada sam saznala da ipak nije problem u meni pao mi je ogromni kamen sa srca.
Dobili smo savjet što bi od hrane trebalo izbjegavati (popis je poduži i prepun stvari koje volim) jer pogoduje grčevima.
Zanimljivo da je većina od namirnica sa popisa posluživana rodiljama u bolnici. Nitko te na to ne pripremi, u bolnici kada zoveš sestru da beba jako plače samo ju odnesu, bez da ti išta objasne.
Učiš sam ako nemaš od koga.

Drugu noć doma smo se opet mučili, manje više raspored je bio kao i prethodnu. Ovoga puta je bilo lakše sve to prebroditi iako je trajalo duže (do 3h) jer smo znali u čemu je stvar.
Ujutro je uslijedilo prvo kućno „kupanje“, uređivanje i vježbanje kukića. Sve smo to stoički podnijeli, kao pravi veliki dečko.
Tokom dana mališa je bio dosta nervozan i češće se budio, a posjete koje smo imali mu nisu baš pasale. (posjete mi nisu bile po volji ovako rano ali to je već neka druga tema)

Noć (treća) koja je uslijedila pokazala je kako nam to nosanje preko dana nije baš pomoglo. Nakon što su ga popustili grčevi mališa je i dalje tražio da mu se pruža pažnja. Pretpostavljamo da nas je malo zezao jer u zagrljaju je miran i samo gleda okolo, a čim ga se spusti u kinderbet kreće alarm za uzbunu.
Tako smo se borili do 2 ujutro, kada sam malu štafetu predala tati koji ga je uspio umiriti dovoljno da ne plače. Ležali su skupa na kauču i samo se gledali; tata sa očima na pol 12 a mališa širom otvorenih očiju kao da mu je netko za večeru dao šalicu kave (nisam, časna riječ! party).

Mislim da me hvata baby blues; svako poslijepodne otkako smo stigli doma uhvati me neki čudan osjećaj straha i tjeskobe ali ne znam točno definirati čega me strah. Jednostavno me uhvati taj neugodan osjećaj i ne mogu si pomoći. Ne moram spomenuti kako mi se plače, osim s njim, i u nekim glupim situacijama, stalno sam nervozna na sve oko sebe... htjela bih biti sama al ne želim biti sama jer me strah.


Šesti dan doma
Zanimljivo je kako preko dana spava kao top, ništa ga ne smeta, za klopanje ga moram buditi i to mu baš ne paše – on bi spavao! A onda dođe večer, noć a s njom i urnebes.
Svaku noć nas sve duže drži budnima; noćas smo galamili do pola 5.
Znam da nije glad, nije pelena, a ne vjerujem da su baš cijelo vrijeme bili grčevi (osim ako magično nestanu svaki put kad se mališu primi na ruke).
Na kraju smo svi skupa bili na izmaku snaga, nismo znali više jel plače od umora pa sam ga uzela k sebi da se umiri. Nakon par minuta smo zaspali svi troje, čak ga niti budilica ni premještanje u kinderbet nisu omeli. Za doručak sam ga, naravno, jedva probudila.....

...12:21 [ Komentari (0) ] Isprintaj

Proljeće je a u meni nemir... :) [ # ]

Ne znam odakle krenuti, još mi je zbrka u glavi... ovaj post pišem već par dana ali nikako mi ne uspijeva sročiti ga kako sam si zamislila..... ukratko – mališa je stigao!
Mala ovčica nam se pridružila točno na vrijeme, nevjerojatno precizno.

U noći sa 20. na 21.03. oko 3 sata probudio me neki čudan osjećaj, da bih nakon par sekundi shvatila što se događa – krenulo je, pukao je vodenjak!
Muž se probudio već po navici kako sam ja ustala iz kreveta i pitao me „Jel idemo?“. U tom trenutku ne znam tko je bio zbunjeniji; on jer sam ga digla iz sna, ili pak ja koja nisam znala šta bih i kud prvo.
Nekako smo si zdošli, uspjeli pokupiti barem ključeve od auta, obući se i krenuti pomalo prema bolnici. Trudova uopće nije bilo u tom trenutku i to me malo brinulo, jer sam se bojala izgubiti vodu a da onaj glavni dio poroda nije bio ni u naznakama.
Došli smo u ambulantu, muž je morao čekati vani dok su meni uzimali silne podatke, preglede, ctg-ove i slično.
Zaključak: ja sam mislila kako mi je pukao vodenjak, vode još ima pa ostajem na odjelu radi praćenja a ctg pokazuje lagane trudove koje ja niti ne registriram.
Muž je otišao doma, odspavati i što drugo nego se spremiti za posao.

Smjestili su me u sobu oko pola 5, i dalje nisam primjećivala nikakve promjene, ali mi se pomalo počeo javljati osjećaj sličan onome koji sam imala dok su me mučili lažni trudovi do prije koji dan. Palo mi je na pamet kako bih ipak mogla roditi tokom dana, i najavila dragome neka ipak na poslu sredi sve što ima jer su mi ti trudovi bili na svakih 10 minuta.
Nakon što sam obavijestila nadležne kako mi i dalje voda curi ipak su me ponovno pogledali i zaključili kako se situacija razvija dosta brzo. U 7 sati su zaključili kako je ipak vrijeme, ekspresno me bacili na „pripreme“ i najavili kako za sat vremena idem u „box“ te da si mogu pozvati muža da dođe. Na kraju nije ni stigao krenuti na posao nego je (nakon nespavanja) došao nazad u bolnicu.
U 8 sati ja sam već bila prikopčana na ctg a trudovi su postajali sve jači i vremenski na svake 3 minute, kada je došao i on.

Jedna od rijetkih stvari koja mi je ostala u svijesti je kako doktorica koja me pregledala komentira kako se brzo otvaram i napredujem kao šestorotkinja, brzo će to. smokin
Bila je u pravu, jer je išlo toliko brzo da mi nisu stigli niti odraditi potrebne nalaze kako bih dobila epiduralnu, koju u početku nisam mislila da će mi trebati ali na kraju sam ju htjela.
Kako se moj mališa približavao dolasku među nas, tako je bol postajala sve jača, a moram priznati da sam u nekim trnucima ipak pustila koji povik, iako sam se trudila koncentrirati na disanje i muževa usmjeravanja kada god bih „skrenula s puta“.
Kada je došao trenutak tiskanja i izbacivanja mališe van, doktor mi je puno pomogao guranjem trbuha, muž podrškom i ažurnim izvješćem koliko još imamo i u roku od ukupno 2 i pol sata moj mališa je bio vani.
Tiho i dosta diskretno je zaplakao, ali dovoljno.

Nisam se usudila otvarati oči cijelo to vrijeme, sve dok mi nisu rekli da je sve u redu i stavili mi ga na prsa.
Dok smo ga gledali i divili mu se, još zapravo potpuno nesvjesni da je to naše malo čudo i naša beba, doktori su me morali šivati jer ipak nije sve savršeno. Moje subjektivno mišljenje je da je taj proces dosta dugo trajao, ali ja sam se osjećala toliko iscrpljeno kao da je sve skupa trajalo danima....

Neizmjerno sam ponosna na muža koji mi je puno pomogao samim time što je bio pored mene, neumorno mi pomagao i sugerirao sve što je trebalo, mazio po ruci konstantno bez prekida za vrijeme cijelog poroda... imam osjećaj da ga nakon svega volim još i više. Neopisivo sam sretna i ponosna na njega i cjelokupnu situaciju.

Naravno, kada sam malo došla k sebi, kada sam napokon popamtila njegove mjere i dimenzije, shvatila sam zapravo koliko sam sretna što se sve tako lijepo i uredno odvijalo, kako sam imala sreće da je išlo brzi i da sam zapravo svoje prvo dijete rodila u rekordnom roku. Nije mi više ništa drugo bilo važno, i iako mi u ovom trenutku nije baš na pameti razmišljanje o tome kada ćemo na sestricu, ona ipak nije otpala s rasporeda.

Prvi dan nakon poroda bio mi je dosta težak jer se nikako nisam mogla ustati, navodno radi injekcije koju su mi (neuspješno po mom mišljenju) dali. Ustala sam tek navečer, ali uz nesvjesticu, tako da do sljedećeg jutra nismo niti pokušavali.
Trebalo je vremena ali i to sam savladala, iako malo kasnije nego moje cimerice.
Bitno je da su meni mog mališu odmah donijeli, da se upoznamo i podružimo.
Sve ove dane u bolnici nisam mogla skinuti pogled s njega. Iako su nam dani privikavanja i vježbanja cicanja bili dosta teški (jer ipak je mali tvrdoglavi ovan) i to smo nekako uspjeli.
Sada smo doma, a kako će nam proći sljedeći dani i kako smo se privikli javim naknadno. cerekcerekcerek

29.03.2011. ...13:13 [ Komentari (0) ] Isprintaj

Čekajući... Lupka [ # ]

Nesanica je postala moj sastavni dio, priprema prirode za besane noći koje me čekaju (ili tako barem kažu).
Kontrakcije koje me prate već duže su količinski se smanjile, ali jačeg intenziteta. Sve je ostalo po starom, slonica se tegli simo-tamo.
Kilice se s vremenom nagomilale, iako se ne vidi ta količina na prvu, ali unatoč tome što moji bližnji često spominju moju stražnju stranu ne želim se još i time opterećivati... ali zato imam ratni plan i razrađenu strategiju skidanja dotičnih kada dođe vrijeme. wink
Kako moji podsjetnici pokazuju, brojimo već dosta sitno do stvarnog termina, svega 14 dana. Premjestili smo se privremeno, do poroda, kod rodbine kako bi bili bliže bolnici, „civilizaciji“ a i da ne budem sama u slučaju očekivanog slučaja.

Moj mališa se smirio, više nije divljak, jadničak valjda više nema mjesta. Unatoč tome redovito me šutne nogicama da mi da do znanja kako je ipak još ovdje, a i štucanje ga gnjavi barem 2-3 puta dnevno. Nekako mi se čini da je shvatio kako ga vani ne čekaju samo med i mlijeko pa me ne bi čudilo da si odluči ostati i malo dulje od predviđenog (i ranije najavljivanog). Nemam osjećaj da bi mogao skoro. To mi je još daleki pojam. A možda se i varam.
Počeli smo već bacati oklade kada bi mogao navratiti do nas; mm je imao varijantu za veljaču (pa je naravno automatski otpao), dok ostatak bira datume između danas pa do službenog termina.
Sada idemo na češće kontrole, vidjet ćemo kakvo je stanje (do sada nepromijenjeno) pa se možda i sama ubacim u neko predviđanje, za sada još uvijek glumim Švicarsku. pjeva

Naravno, ne pada mi na pamet razmišljati o samom danu D, izbjegavam razmišljati o njemu kao nečemu što čeka i mene. Idem na varijantu „ja sam cool, ja to mogu“ uvjerena kako je autosugestija najvažniji faktor. A-p-p!
Uglavnom, sada je samo čekanje... kažu moglo bi bilo koji dan, ipak ulazimo u termin... sve je spremno, moja torba odavno, njegov kutak (osim što nisam imala prilike dovršiti tj ofarbati njegov crtež na zidu), stvarčice, kozmetika..... pa sad ti mali dođi kad god želiš!

Mi smo spremni, tata je već u niskom startu za tulum a ekipa nestrpljiva! party

05.03.2011. ...23:36 [ Komentari (3) ] Isprintaj

Jedan trudnički [ # ]

Nećemo okolišati, slijedi jedan tipično trudnički post prepun jadikovanja.
Danas mi je prvi dan porodiljnog dopusta. Nije više bolovanje! Jupi! party

Koliko god mi je do sad sve fino i „školski“ išla trudnoća, imala sam osjećaj da mogu i smijem sve (čak me ni mučnine nisu mučile onako kako to često biva i kako sam se bojala) , tako se u zadnje vrijeme sve više osjećam ko prava slonica.
Naravno, kukanje i prigovaranje sa istomišljenicama je neizbježno. Lubenica mi postala preteška, ne mogu (čak i da smijem) dugo hodati, smeta mi kad sjedim, smeta mi kad ležim.... kažu najbolje na lijevi bok. Ma vraga lijevi! Na lijevome me probada u prsima, ne mogu disat. Leđa brane, a nit ne mogu, stišće mi mališa sve organe. Jedino preostaje desni.
Ajd probajte cijelu noć prospavati u jednoj jedinoj pozi. Plus, da vam se svako malo netko namješta na mjehur i fino čim (jedva) zaspite morate opla, pravac wc. Naravno da sve protrne, desni bok mi se spljoštio od silnog ležanja na njemu, trnem sva pa se okrenem, al ne zadugo iz već navedenih razloga..... Povremeni val vrućine i lupanje srca... a nisam na nikakvim drogama, časna pionirska!


Ovo dodatno prisilno mirovanje me ubija u pojam. Imam crve u guzici i ne mogu, jednostavno ne mogu po cijele dane ležati i raditi udubine na kauču. Unatoč svemu, lažnjaci su tu. Pa si ti sad misli.
Počela sam već sanjati porod, odlazak u bolnicu, ma nebitno... nije meni panika, meni se samo pomalo žuri doći do faze kada ću se smjet kretati, da se mogu sagnuti, zavezati si žnirance, da ne spominjem sve moguće fizičke aktivnosti koje su mi sada nemoguća (i zabranjena) misija.

Da, fali mi ribanje podova, pranje prozora, vješanje veša, a sad kad samo sjedim i gledam to sve.... za poludit! Sreća da imam super M-a koji je sve bez pogovora preuzeo na sebe, sve zna i može... al i to mi fali, ne paše mi da me netko poslije posla još mora dvoriti dok ja cijele dane čmrljim. Jedino se za peglanje ne bunim, hvala i mami! cerek

Ajde, još kojih tjedan dana i u 35om sam tjednu, kada je već rizik minimalan, pa ako se mališa i požuri nije nikakva frka. Sve ja već provjerila sa dokicom.
Šta se mene tiče, dapače, samo neka pričeka do plaće.

Moja torba za rodilište ovaj put je spremna, njemu treba još par sitnica and we're ready to go! Je da je vrijeme krivog horoskopskog znaka, ali zanemari ćemo taj detalj.
Samo mi dajte da se krećem, da si vežem cipele i spavam na trbuhu!

Da me ne bi krivo shvatili, ja sam više nego zahvalna i sretna što mogu ovo proživljavati, i bez imalo sumnje htjela bih i nadam se proživjeti to sve opet. Ali trudnice kao trudnice, imaju svoje boljke, žene kao žene moraju malo kukati. zubo



04.02.2011. ...16:11 [ Komentari (5) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (4)

Opis bloga


  • Od beznađa do malog čuda. Moja priča.

    Pretpostavljam nekima nezanimljiv, ali za mene virtualni dnevnik buduće majke od kojih (malo manje od) tridesetak godinica....
    Da se lakše prisjetim ovih slatkih dana kada moj hahar i nevini princ (ili princeza) loptom razbije prozor, podere najdražu haljinu ili samo ucapka blatom cijeli stan i netom izglancane podove.